E pa, u sličnom položaju se posljednju deceniju, naročito na njenom samom početku nalazio Branimir Johnny Štulić, čovjek čije riječi prečesto citiram pišući ovu kolumnu - ni ovamo ni tamo, podjednako neprihvatljiv i za jedne i za druge. A ako je iko upozoravao na nadolazeću katastrofu, onda je to bio, upravo Johnny. U njemu se iskristalisao osjećaj za proturječnu balkanštinu, jer i Johnny je balkanac ( „Jasam po prirodi rastrgana osoba“ – Džoni Štulić, Polet 1981. ), od prvog singla ( Balkan / A šta da radim ) do posljednjeg knjiškog izdanja „Smijurija u mjerama“, u kojem se, kroz mješavinu autobiografije i opsesije prethrišćanskom literaturom, otkriva njegova strast za otkrivanjem uzroka te proturječne balkanštine, udesa koji nas redovito skraćuje za glavu. Njegovi radovi su konstantno zabranjivani, kako u doba socijalističkog samoupravljanja, tako i nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora, nakon što je Balkan zahvatila već viđena furija. Tada su mu u Hrvatskoj prijetili urezivanjem šahovnice na čelo ( izvor – Nemam više ni s kim a ni protiv koga ), dok je u Srbiji, gospodin Šešelj, koji je posljednjih dana u našem gradu gledaniji i zanimljiviji od reprezentacije SCG, govorio da bi Johnnya trebalo javno strijeljati jer poziva narod na anarhiju. ( „Mi volimo da podignemo nekoga, pa da onda učimo djecu: „Gledaj ga i nemoj takav da budeš!“, Džoni Štulić ) Otuda mi se gadi, na netu prečesto prisutna palamuđevina: Branimir Johnny Štulić – „samoizgnani mesija“, naročito ukoliko se njome koriste njegovi vršnjaci, to jest, oni koji su osamdesetih kupovali njegove ploče i pohodili njegove koncerte. Zar prijetnje smrću Vama liče na samoizgnanstvo? Drugo, Džoni nije mesija, niti je to ikada želio biti. O tome svjedoči tekst Borisa Dežulovića u časopisu BH Dani, gdje pomenuti novinar priziva u sjećanje splitski koncert Azre s početka osamdesetih, i trenutak u kojem je oduševljena publika skandirala „Johnny, vodi nas“, a Džoni im odgovarao: „A di da vas vodim, u pizdu materinu?“. Džoni je jednostavno čovjek koji se nije mogao oduprijeti svojem porivu, frustraciji, želji da pljune istini u oči, a istina je bila totalna hipokrizija. Njegova naivnost se očitovala u tome što je očajnički vjerovao da će „Rim pobijediti Grčku, ali će ga grčka umjetnost sjebati“ ( ROCK, 1982. ). Onaj koji je drugu stranu civilizacije predosjetio onda kada su to ostali nazivali paranojom, bio je i ostao budala i „pukotina“ za sve svoje savremenike, kao i one koji su došli poslije njega. Cijela ta civilizirana masa, država – partija – stanovništvo, suzdržavala se od pizdarija samo dotle dok je kako to tačno kažu „Lepa sela lepo gore“, ćopavi zagorac, Čoban, bravar, najveći sin naših naroda i narodnosti, ili kako već hoćete, dizao kredite i puštao ih da žive bez da su to zaslužili. Tek kasnije je svoju istinitost pokazala Johnnyeva tvrdnja da sva ta silna masa želi da sluša samo uspavanke, i njegov bijes spram toga bio je sasvim opravdan. Džoni se promijenio i ostao isti. Njegovo posljednje muzičko izdanje naziva se blasé, što znači zasićen nasladom. Na početku karijere, za sebe je govorio da je revolucionar ( „Ja nisam trgovac, ja sam revolucionar... To što ja radim je revolucija“, ROCK, 1982. ), potom da je „nešto između Sokrata i Mao Ce Tunga“, od književnika je spominjao Crnjanskog i, ne slučajno gore citiranog, Krležu, potom Heraklikta i Homera, od muzičara Johna Lennona, od slikara Picassa. U intervjuu za zagrebački časopis Arkzin, 1993. kaže: „Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma, dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bili O. K. Ali sad je još gore. Sad je još puno gore. Ali ajde, nijedno zlo nije bez dobra. U tom smislu, bismo mogli puno filozofirati o tome, ali u principu, ako moram da biram – meni je komunizam bio puno draži od ovoga. Jer ovako će nam se i jezik izgubiti, a imali smo šansu da nam barem jezik ostane. Ali, niti je ono bio komunizam, niti je ovo kapitalizam. Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a ovi ostali su došli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kažem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali išli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato što su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi.“ Kroz Džonijevo odustajanje od revolucionarnih ( praxisovskih ) ideala može se pratiti čitav raspad nekadašnje države. Od zlatnih šezdesetih koje su završile Titovim priznanjem da su studenti ipak u pravu ( tada su i ostali klimnuli glavom, i krenuli u oštru akciju drugarske kritike i samokritike ), preko labavih sedamdesetih u kojima se „dogodilo“ hrvatsko proljeće i famozni Ustav, do osamdesetih kada se u Srbiji „dogodio“ narod, i devedesetih, kada je sve završilo u krvavoj konfuziji, za koju, da ne postoje video zapisi, ni dan danas ne bih vjerovao da se dogodila, i da sam je, čak, i preživio. ( „Krishna pamti sve svoje živote, a ja bi i ovaj zaboravio, pa ajde reci kako se to zove“, Smijurija u mjerama – Džoni Štulić ). Njegovi tekstovi su tek, možda, danas postali aktuelni, i Džoni je toga svjestan: „To je mene i prije jelo, jer sam osjećao što se događa, a sad mi je puno lakše. Prije sam kroz sve to prolazio sam. Sad se to razblažilo, prenijelo se na milione ljudi“, inetrvju za Strast, 1994. U plejadi imena koja je Džoni pominjao u različitim fazama svog života, jedno je konstantno prisutno: „Ali meni nije bilo teško, ja sam se na Tita naslonio, on je bio najveći zapadni anarhist. Bio je strašan kit“ ( Strast, 1994. ); ili „Ja sam najveći komunista na Balkanu poslije Tita“ ( Reporter, 1999. ); ili sljedeći citat a koji ima veze sa onim „samoizgnani mesija“: „Mesije ne postoje. Spas ne postoji. Eto ti najbolji primjer: ja uvijek Tita navodim. Pazi, on je bio, po meni, najsretniji čovjek na svijetu. Em je bio prav, em su ga svi volili, u pizdu materinu. I onda je, koja je bila godina – osamdeseta? – tri dana je rezao nogu. Pa mislim se, za koga. Razumiješ? Kakvo spašavanje? Šta? Čega? Šta se tu ima spasit' kad ništa nije ni postojalo. I zamisli ovo, šta ti imaš nekog spasavat koji neće da bude spašen“ ( Glas srpski, 1999. ); ili pjesma u „luvijskom petnaestercu“ iz Smijurije u mjerama: „Ukratko lezilebovići se uzoholiše, to je upravo i prvi razlog zašto se zemlja raspala, drugi je što je Tito predobar bio, a treći je strani čimbenik, što se babi htilo to joj se i snilo il već tome slično viđeno“. Na kraju, na pitanje „Da li poslije svega misliš da je sve ovo vrijedilo truda?“ odgovara „Apsolutno ne. Nije vrijedilo truda.“ ( Rock express, 1999. ), a na taj odgovor, sljedeći se prirodno nastavlja: „Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je, bre, život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene i žene“ ( Reporter, 1999. ). I u pravu je. Ko onda može reći da su osamdesete bile najbolje godine jugoslovenskog društva, što je česta tvrdnja Džonijevih vršnjaka i savremenika? Oni koji nisu vidjeli šta se valja iza brijega, i koji su zajedno sa svojom djecom krenuli u rovove, poštovali pravila policijskog sata ( !!! ), vojne i radne obaveze, i oni koji savjesno ispunjavaju svoju građansku dužnost zvanu izlazak na izbore, prije toga, naravno urlajući na predizbornim mitinzima, mašući zastavama, i tražeći vođu u svakoj budali koja ima dovoljno gluposti da se takvim i predstavlja. Sada je, već, počela druga vrsta akcije, barem kada je Johnny u pitanju: sa svih strana krenuli su apeli tipa – Johnny vrati se. Moja lažno skromna malenkost usuđuje mu se poručiti potpuno suprotno: Džoni ne vraćaj se ni za živu glavu. Za sve si bio u pravu. Generacija koja je osamdesetih kupovala tvoje ploče, i dolazila na tvoje koncerte, zbilja je željela da im pjevaš uspavanke. „Standard je zbilja pokvario ljude“, i zbilja „jedu govna i sanjare“ ( Džoni Štulić ). I sad te zovu da se vratiš. Zašto? Da te izližu do kraja, da se skrivajući se iza tvojih riječi pripremaju neko novo sranje. Na prostorima ex – države zbilja nema ukupno trideset normalnih ljudi, ma šta riječ normalno značila, uvjeren sam da ti se ni današnji kao ni ondašnji „konzumenti masovne kulture“ ne bi nimalo svidjeli ( „And I miss you, like a deserts mistery.. !?! ). Dogodilo se baš onako kako si očekivao: drugovi su postali gospoda i odveli nas ravno do dna, to jest, balkanski rečeno, a kako si nagovijestio na onom splitskom koncertu, ravno u pizdu materinu ( nešto se jednostavno bez psovke ne može izreći ).