u cemu je poenta metala? to je ubjedljivo najkomercijalniji svjetski muzicki rock pravac, Šiju ga samo jos boy, girl bendovi, takozvani rythm& blues (u kojem nikad nema ovog drugog, a često ni prvog
) Toliki festivali, ikonografija, scenografija, koreografija, prstenje, majice, tetovaže, naljepnice, fanzini, serije instrumenata, pojacala, desetine i desetine razlicitih podvrsta, fuzija pravaca, ne bi me cudilo kad bi izmislili i metalni metal
....
Zašto sam slušao metal i još ga slušam ponekad (?)
Ja sam u njemu tražio istinu, koliko god to možda bilo smiješno i glupo sad. I uvijek sam ga razdvajao na evropski i američki.
Ameri su imali realnije stavove, zika im je bila uvijek više agresivna i a spika ulična, dok su evropljani u prvom redu briti, ubacivali mitoloske i istorijske motive, bajke, okultno i onostrano. Da li znate da je Rime of the ancient mariner od Iron Maiden inspirisan Samuel T. Colridgeovom istoimenom poemom, zatim Alexander the great, samo ime govori, pa Aces High o vazdusnim borbama za britaniju, Brave New World po Huxlyjevom romanu itd. Paradise Lost je Miltonov Ep, a ne izgubljeni paradajz kako su neki cesto govorili
Inace i velika Metallica je krala rifove od svojih prethodnika Judas Priest, ako pazljivo preslusate British Steel od Judasa ucinice vam se na momente da cujete Kill'em All.
Sve u svemu, metal je imao nesto poetsko i melodicno, a opet divlje i sirovo, pagansko, izrazavao je za mene jednu globalnu slobodu koja povezuje mlade ljude i cijoj energiji se ne vidi kraj, a onda se James '96.-te ošišao i sve je otišlo u honduras....
Nordijska škola je još uvijek palila i još uvijek pali baklje oko crkava u polarnim noćima, Istocni blok je imao svoje black perjanice, a vjerujem i ostali dijelovi svijeta, ali neko je se opipavajući naše srce i puls sjetio da od svega toga napravi jedan veliki biznis... metal više nije bio samo duh i muzika, nego kompletan proizvod.
Nije više važno kako sviraš, već i kako izgledaš plešeš, kakve imaš tetovaže i šminku (da li je postojana ili se skida lako) kako si obučen, pirsing džidža bidže, koliko imas fanova, koliko autobusa opreme te prati na svjetskoj turneji... sve je to dobro i humano ali...
Kažu volim tu muziku ispunjava me, rješavom se negativne energije preko toga, a nisi ni svjestan da te samo puni i loži, ako si iskren i gineš za tuđu riječ koja ulazi u otvoreno ti srce
Sjećam se kad sam 96. prvi put cuo Machine Head- Davidian kako sam bio sretan, a opet sam iznutra gorio nekom vatrom koja mi nije davala mira. Hodajuci u krug po sobi i skačući od izmješanog ponosa, nemira, bijesa i mladosti i sreće. Ali MH je danas nesto drugo, kao i svi oni ostali koji nemaju poštenja i skromnosti da stanu i povuku se dok još nisu pojeli sami sebe.
for those old times:
LET FREEDOM RING WITH THE SHOTGUN BLAST!!!
