| |
|
|
|
|
|
DAN REPUBLIKE |
|
|
|
Napisao HellasVerona
|
|
Nedjelja, 18 Decembar 2005 |
|
( ... i stara ka'e Siniša šuti, skrati jezik mogu te čuti... )
Prošao je još jedan rođendan Titove Jugoslavije ( očito je da nije bila naša, jer sa svojim se tako ne postupa ), koja bi, da se nije ugušila u govnima svojih pionira i trudbenika, 29. novembra napunila 62 godine postojanja.
Sad, šta je, tu je... Ostale su nostalgične priče o „crvenom pasošu bez mane što prolazi grane bez puno njakanja“ ( Đ. Balašević ), stanovima koji su se dijelili, doživotnom predsjedniku kojem je na sahrani prisustvovalo 124 državnika, a taj dan bio proglašen danom žalosti u 74 države, bratstvu i jedinstvu, igranju Švabi i partizana, Titovim stazama revolucije, i uopšte, o jednom bezbrižnom vremenu, i poprilično naivnom, imaju li se u vidu krvavi procesi demokratizacije s početka devedesetih.
Jednostavno, bilo je tih pedeset godina neke sjetne utopije, i iluzije da smo i mi, eto, ravnopravni sa ostatkom svijeta, kada su u pitanju civilizacijske tekovine, i to je čitava „laž“ koju nam je Maršal darovao.
Razlozi zbog kojih se SFRJ „morala“ raspasti, poput onog o prezaduženju tek su providna opravdanja onih koji su u tom „moranju“ aktivno učestvovali. Da se razumijemo, bilo je tu i stranih uticaja, i dugova, i neriješenih nacionalnih trzavica, ali glavnog krivca treba tražiti u svima onima koji su maja 1980. danima plakali, da bi potom, deset godina kasnije svako od 7 do 77 u svojim psovkama neizostavno pominjao Brozovo ime ( danas, svaka od bivših republika dužna je barem koliko bivša SFRJ – u BiH ta cifra iznosi 16.256.686.398 KM – BH Dani, broj 271 ).
I čitav je šljam tada, i partijski i disidentski isplivao na površinu, ali i u nama se probudilo ono najogavnije, razbijajući, gore pomenutu finu iluziju ( danas, kada se zapjevaju one o „silaženju sa planine“, padne mi na pamet da sve i jeste ovako baš iz razloga jer su sa planine sišli oni koji nisu trebali, to jest, da ih je sišlo previše, jer prije su se takvi prilagođavali kakvoj – takvoj gradskoj kulturi življenja, dok je od devedesetih naovamo proces tekao u suprotnom pravcu, nešto kao ruralizacija društva ). Zavladao je južnoslovenski princip „mi njih – oni nas“ i „svoji na svome“, dok je klasni princip, odbačen na globalnom nivou kao neosnovan, a po kojem bi, recimo ja, trebao imati više zajedničkog sa nekim sličnih godina, primanja, interesovanja, društvenog položaja a nevažno koje nacije, nego sa nekim drkadžijom čija dnevna „primanja“ iznose više negoli moja mjesečna, a koji je iste nacionalnosti kao i ja. Maltene je došlo do toga da se samo „ostavljene djevojke, narkomani i bludnice“ ( B. J. Štulić ) uzdaju u Tita, to jest, u ono što je on predstavljao a i dalje predstavlja.
Danas, kapitalistička logika, još uvijek na niskom stupnju razvoja u odnosu na perfekciju i perfidnost koju je dostigla na Zapadu, prodaje nam fino upakovanu zajedničku prošlost. Dokazi za to su koncerti Bijelog Dugmeta, vicevi o Muji i Hasi, pjesma Tijane Dapčević „Sve je isto samo njega nema“, treća za redom repriza Nadrealista na BHT – u, Đuro odjeven kao Ogulin Ćulibrk Oglo u reklami za Arix deterdžent, knjiga „Leksikon YU mitologije“, u kojoj su obrađeni maltene svi pojmovi vezani za „pedeset godina mraka pod komunizmom“ i na kojoj je sarađivala masa autora sa prostora cijele bivše Jugoslavije, i ko zna šta još...
Što je najgore, niko se od običnog puka ne osjeća krivim za učinjeno, kao da će sve biti riješeno time što će se osuditi nekolicina glavešina sa sve tri strane; niko se ni ne obazire na završni stih bivše himne: „proklet bio izdajica svoje domovine“, a zaista, kao da smo prokleti, k'o što to kaže jedan moj poznanik. Tek danas imaju težinu upozorenja na „spoljnjeg, ali isto tako i na unutrašnjeg neprijatelja“, što je već bilo postalo fraza u govorima druga Starog, a s čime smo se preozbiljno posprdali.
Na scenu su došli psihijatri koji su od čitavih država pravili psihijatrije, islamski fundamentalisti koji su od zemlje u razvoju htjeli napraviti Iran, istoričari koji su sa istorijom imali veze koliko i ja sa cijepanjem atoma, i bankari koji su sve finansijske tokove u jednoj državi stavili na raspolaganje samo svoje porodice, a mi smo im ekstatično klicali svršavajući nabijeni na njihove „harizme“, i dopustili smo da se obistini crna slutnja iz pjesme „Requiem“ Đ. Balaševića, a posvećena drugu Starom: „...baciće se, tako, neki lik, kamenom i na Tvoj spomenik, jer, sve se menja, i sve teče, čoveče“, a što je se, zbilja i dogodilo prošle ili pretprošle godine u Kumrovcu, samo ne kamenom, nego dinamitom.
Šta reći? Laku noć, „dame i gospodo“!
 |
|
Zadnji put ažurirano ( Nedjelja, 18 Decembar 2005 )
|
|
|
|
|
|
