| |
|
|
|
|
Siketova kolumna
|
Napisao Sike
|
|
Utorak, 20 Septembar 2005 |
|
„Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, A za ustaše opasan marksist i komunist, Za neke marksiste salonski komunist, Za klerikalce i vjernike anti – krist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, Za partijce zato što nisam došao u partizane, Za vojnike zato što sam antimilitarist, A za antimilitariste zato što sam boljševik.“
Miroslav Krleža, 1973 – U sjeni smrti, Enes Čengić
E pa, u sličnom položaju se posljednju deceniju, naročito na njenom samom početku nalazio Branimir Johnny Štulić, čovjek čije riječi prečesto citiram pišući ovu kolumnu - ni ovamo ni tamo, podjednako neprihvatljiv i za jedne i za druge. A ako je iko upozoravao na nadolazeću katastrofu, onda je to bio, upravo Johnny. U njemu se iskristalisao osjećaj za proturječnu balkanštinu, jer i Johnny je balkanac ( „Jasam po prirodi rastrgana osoba“ – Džoni Štulić, Polet 1981. ), od prvog singla ( Balkan / A šta da radim ) do posljednjeg knjiškog izdanja „Smijurija u mjerama“, u kojem se, kroz mješavinu autobiografije i opsesije prethrišćanskom literaturom, otkriva njegova strast za otkrivanjem uzroka te proturječne balkanštine, udesa koji nas redovito skraćuje za glavu. Njegovi radovi su konstantno zabranjivani, kako u doba socijalističkog samoupravljanja, tako i nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora, nakon što je Balkan zahvatila već viđena furija. Tada su mu u Hrvatskoj prijetili urezivanjem šahovnice na čelo ( izvor – Nemam više ni s kim a ni protiv koga ), dok je u Srbiji, gospodin Šešelj, koji je posljednjih dana u našem gradu gledaniji i zanimljiviji od reprezentacije SCG, govorio da bi Johnnya trebalo javno strijeljati jer poziva narod na anarhiju. ( „Mi volimo da podignemo nekoga, pa da onda učimo djecu: „Gledaj ga i nemoj takav da budeš!“, Džoni Štulić ) Otuda mi se gadi, na netu prečesto prisutna palamuđevina: Branimir Johnny Štulić – „samoizgnani mesija“, naročito ukoliko se njome koriste njegovi vršnjaci, to jest, oni koji su osamdesetih kupovali njegove ploče i pohodili njegove koncerte. Zar prijetnje smrću Vama liče na samoizgnanstvo? Drugo, Džoni nije mesija, niti je to ikada želio biti. O tome svjedoči tekst Borisa Dežulovića u časopisu BH Dani, gdje pomenuti novinar priziva u sjećanje splitski koncert Azre s početka osamdesetih, i trenutak u kojem je oduševljena publika skandirala „Johnny, vodi nas“, a Džoni im odgovarao: „A di da vas vodim, u pizdu materinu?“. Džoni je jednostavno čovjek koji se nije mogao oduprijeti svojem porivu, frustraciji, želji da pljune istini u oči, a istina je bila totalna hipokrizija. Njegova naivnost se očitovala u tome što je očajnički vjerovao da će „Rim pobijediti Grčku, ali će ga grčka umjetnost sjebati“ ( ROCK, 1982. ). Onaj koji je drugu stranu civilizacije predosjetio onda kada su to ostali nazivali paranojom, bio je i ostao budala i „pukotina“ za sve svoje savremenike, kao i one koji su došli poslije njega. Cijela ta civilizirana masa, država – partija – stanovništvo, suzdržavala se od pizdarija samo dotle dok je kako to tačno kažu „Lepa sela lepo gore“, ćopavi zagorac, Čoban, bravar, najveći sin naših naroda i narodnosti, ili kako već hoćete, dizao kredite i puštao ih da žive bez da su to zaslužili. Tek kasnije je svoju istinitost pokazala Johnnyeva tvrdnja da sva ta silna masa želi da sluša samo uspavanke, i njegov bijes spram toga bio je sasvim opravdan. Džoni se promijenio i ostao isti. Njegovo posljednje muzičko izdanje naziva se blasé, što znači zasićen nasladom. Na početku karijere, za sebe je govorio da je revolucionar ( „Ja nisam trgovac, ja sam revolucionar... To što ja radim je revolucija“, ROCK, 1982. ), potom da je „nešto između Sokrata i Mao Ce Tunga“, od književnika je spominjao Crnjanskog i, ne slučajno gore citiranog, Krležu, potom Heraklikta i Homera, od muzičara Johna Lennona, od slikara Picassa. U intervjuu za zagrebački časopis Arkzin, 1993. kaže: „Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma, dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bili O. K. Ali sad je još gore. Sad je još puno gore. Ali ajde, nijedno zlo nije bez dobra. U tom smislu, bismo mogli puno filozofirati o tome, ali u principu, ako moram da biram – meni je komunizam bio puno draži od ovoga. Jer ovako će nam se i jezik izgubiti, a imali smo šansu da nam barem jezik ostane. Ali, niti je ono bio komunizam, niti je ovo kapitalizam. Na kraju krajeva, ja sam se jedini i borio protiv komunizma, a ovi ostali su došli kao partijski sekretari u kapitaliste, ne? Ja imam pravo da to kažem, nitko drugi nema pravo da zine, jer su svi ostali išli u zatvor zbog nacionalizma, a ne zato što su se borili protiv komunizma! To je velika stvar. Sada se to vrlo lijepo vidi.“ Kroz Džonijevo odustajanje od revolucionarnih ( praxisovskih ) ideala može se pratiti čitav raspad nekadašnje države. Od zlatnih šezdesetih koje su završile Titovim priznanjem da su studenti ipak u pravu ( tada su i ostali klimnuli glavom, i krenuli u oštru akciju drugarske kritike i samokritike ), preko labavih sedamdesetih u kojima se „dogodilo“ hrvatsko proljeće i famozni Ustav, do osamdesetih kada se u Srbiji „dogodio“ narod, i devedesetih, kada je sve završilo u krvavoj konfuziji, za koju, da ne postoje video zapisi, ni dan danas ne bih vjerovao da se dogodila, i da sam je, čak, i preživio. ( „Krishna pamti sve svoje živote, a ja bi i ovaj zaboravio, pa ajde reci kako se to zove“, Smijurija u mjerama – Džoni Štulić ). Njegovi tekstovi su tek, možda, danas postali aktuelni, i Džoni je toga svjestan: „To je mene i prije jelo, jer sam osjećao što se događa, a sad mi je puno lakše. Prije sam kroz sve to prolazio sam. Sad se to razblažilo, prenijelo se na milione ljudi“, inetrvju za Strast, 1994. U plejadi imena koja je Džoni pominjao u različitim fazama svog života, jedno je konstantno prisutno: „Ali meni nije bilo teško, ja sam se na Tita naslonio, on je bio najveći zapadni anarhist. Bio je strašan kit“ ( Strast, 1994. ); ili „Ja sam najveći komunista na Balkanu poslije Tita“ ( Reporter, 1999. ); ili sljedeći citat a koji ima veze sa onim „samoizgnani mesija“: „Mesije ne postoje. Spas ne postoji. Eto ti najbolji primjer: ja uvijek Tita navodim. Pazi, on je bio, po meni, najsretniji čovjek na svijetu. Em je bio prav, em su ga svi volili, u pizdu materinu. I onda je, koja je bila godina – osamdeseta? – tri dana je rezao nogu. Pa mislim se, za koga. Razumiješ? Kakvo spašavanje? Šta? Čega? Šta se tu ima spasit' kad ništa nije ni postojalo. I zamisli ovo, šta ti imaš nekog spasavat koji neće da bude spašen“ ( Glas srpski, 1999. ); ili pjesma u „luvijskom petnaestercu“ iz Smijurije u mjerama: „Ukratko lezilebovići se uzoholiše, to je upravo i prvi razlog zašto se zemlja raspala, drugi je što je Tito predobar bio, a treći je strani čimbenik, što se babi htilo to joj se i snilo il već tome slično viđeno“. Na kraju, na pitanje „Da li poslije svega misliš da je sve ovo vrijedilo truda?“ odgovara „Apsolutno ne. Nije vrijedilo truda.“ ( Rock express, 1999. ), a na taj odgovor, sljedeći se prirodno nastavlja: „Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je, bre, život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene i žene“ ( Reporter, 1999. ). I u pravu je. Ko onda može reći da su osamdesete bile najbolje godine jugoslovenskog društva, što je česta tvrdnja Džonijevih vršnjaka i savremenika? Oni koji nisu vidjeli šta se valja iza brijega, i koji su zajedno sa svojom djecom krenuli u rovove, poštovali pravila policijskog sata ( !!! ), vojne i radne obaveze, i oni koji savjesno ispunjavaju svoju građansku dužnost zvanu izlazak na izbore, prije toga, naravno urlajući na predizbornim mitinzima, mašući zastavama, i tražeći vođu u svakoj budali koja ima dovoljno gluposti da se takvim i predstavlja. Sada je, već, počela druga vrsta akcije, barem kada je Johnny u pitanju: sa svih strana krenuli su apeli tipa – Johnny vrati se. Moja lažno skromna malenkost usuđuje mu se poručiti potpuno suprotno: Džoni ne vraćaj se ni za živu glavu. Za sve si bio u pravu. Generacija koja je osamdesetih kupovala tvoje ploče, i dolazila na tvoje koncerte, zbilja je željela da im pjevaš uspavanke. „Standard je zbilja pokvario ljude“, i zbilja „jedu govna i sanjare“ ( Džoni Štulić ). I sad te zovu da se vratiš. Zašto? Da te izližu do kraja, da se skrivajući se iza tvojih riječi pripremaju neko novo sranje. Na prostorima ex – države zbilja nema ukupno trideset normalnih ljudi, ma šta riječ normalno značila, uvjeren sam da ti se ni današnji kao ni ondašnji „konzumenti masovne kulture“ ne bi nimalo svidjeli ( „And I miss you, like a deserts mistery.. !?! ). Dogodilo se baš onako kako si očekivao: drugovi su postali gospoda i odveli nas ravno do dna, to jest, balkanski rečeno, a kako si nagovijestio na onom splitskom koncertu, ravno u pizdu materinu ( nešto se jednostavno bez psovke ne može izreći ). |
|
Zadnji put ažurirano ( Četvrtak, 29 Mart 2007 )
|
|
|
Napisao Sike
|
|
Srijeda, 14 Septembar 2005 |
|
„Znate kako majmun šljivu jede najprije izvuče Košticu i u šupak je metne da vidi može li Izaći potom dakako sve pojede drugom zgodom...“
( Smijurija u mjerama – Branimir Džoni Štulić )
Pouka iz gornjeg citata glasi: iako se čovjek, u evolucijskom smislu smatra višim stepenom razvitka u odnosu na majmuna, možda je ta naučna činjenica suviše izvikana – ponekad bi, kad već čini majmunska posla, trebao obratiti pažnju i na sirovu mudrost svog dlakavog pretka. Poštovana gospodo, zašto ste zagrizli komad koji, ne samo da ne možete protjerati kroz svoje analne otvore, već ni progutati? Kome se obraćate? Da parafraziram Antonija Pušića, alijas, Rambo Amadeus, Čoban je davno napustio ovozemaljsku zgradu, i dodajem, eno ga gdje na vječnim pašnjacima napasa neke pametnije ovce. Šta se to događa? Izlozi su puni, i ne samo izlozi, pune su i kafanske bašte, neonske reklame svijetle, i sjaji se, i šareni bijeda ovog zaslužno iznurenog naroda. Da, zaslužno. Jutra započinju zaglušujućom bukom automobilskih motora, za čijim volanima se nalaze sve sâme iskusne, mudre i ozbiljne face, žurno zapućene na svoja radna mjesta. Tamo, naravno, ne rade ništa, kao uostalom ni niko drugi u ovoj državi, a tome opet, nisu oni krivi, ali krivce je uvijek lako pronaći. Poslije ručka spavaju, potom izlaze u dvorišta, pred zgrade, zijevaju i komentiraju prednosti i nedostatke godišnjeg doba koje upravo protječe, prepričavaju zgode i nezgode sa radnog mjesta. Uvečer uvlače stomake, češljaju se, na kosu stavljaju sapun, kremu, gel, ulje i šta već ko koristi, zavisno od finansijskih mogućnosti, isprse se i puni dostojanstva izlaze na ulice. Malko prošetaju svoju prazninu i smjeste se u neki od lokalnih bircuza, i tamo ljuduju. Cijede neko piće, žustro i nimalo oštroumno, ali u skladu sa vitalnim nacionalnim interesom, raspravljaju o tome, da li se pobijedilo ili izgubilo, govori se o izdaji, prodaji, razmjeni; licemjerno se broje mrtvi i postradali i, zavisno kojoj od pobjedničkih strana pripadaju, kude se, ili hvale, odlikovanja i ocrnjivanja zaslužnih krvnika. I sve više ih se počinje sjećati prošlog, izgubljenog vremena, i sve više ih žali za njim, i otvoreno to priznaju, s tim da će se broj takvih povećavati proporcionalno protoku vremena. ( Možemo to vidjeti na primjeru ex republike Slovenije, gdje je taj proces već poodmakao. ) Ističući sredovječno iskustvo kao garant sopstvene mudrosti, trućaju o izgubljenim godinama, misleći, pritom, na nestale kožne garniture, kristalne servise i nepročitane komplete klasikâ književnosti, koji su, bljedeći po vitrinama od punog drveta, predstavljali jedan od statusnih simbola posljeratnog, ubrzanom industrijalizacijom, dakle, „napoprijeko“, formiranog srednjeg građanskog sloja. Spominju vrijeme kada se, eto, moglo i na zimovanje i na ljetovanje; na seoske izlete i velegradske spektakle lake zabave; vrijeme kada se pijančilo i živjelo ugodno, nehajno prisvajajući „svačije i ničije“. I da se vratim na ono „zaslužno iznurenog naroda“: i oni koji vladaju, kao i oni kojima se vlada, zaboravili su elementarna znanja – „kralj ima vlast kakvu je zaslužio“, ali i „kakav narod takva vlast“. Nedavno, trošeći vrijeme i novac na netu, naišao sam na fotografiju sa nekog predratnog štrajka rudara, koja, danas, ne zna se izaziva li više gorčinu ili smijeh: jedan među rudarima nosi parolu koja glasi doslovno ovako: „Nećemo da radimo za 1000 DM“!!! Vidite da hoćete gospodo, čak i besplatno. Aktuelni istorijski trenutak, nekada se, u vrijeme kada ste Vi učili marksizam,nazivao prvobitnom akumulacijom kapitala, potom bi, po toj izlizanoj doktrini, slijedio monopolistički, potom imperijalistički stadij kapitalizma. I te lekcije ste zaboravili. Na to šta ćete reći svojoj djeci, trebali ste misliti mnogo ranije, izlazeći na prve slobodne i demokratske izbore, zbijajući redove, jer radnička klasa, i kao termin, i kao činjenica, tada je odigrala svoju posljednju istorijsku ulogu. Dakle, „kasno Marko na Kosovo stiže“. I za kraj, završio bih ovaj lament nad očajem sljedećim citatom:
„Šta će ti sloboda kad nemaš čast?“ ( Anonimous epigrams - Branimir Džoni Štulić ).
Sportski pozdrav: Z D R A V O!!! Sike Destroya |
|
Zadnji put ažurirano ( Četvrtak, 29 Mart 2007 )
|
|
| | << Početak < Prethodna 1 2 3 Sledeća > Kraj >>
| | Rezultati 15 - 18 od 18 |
|
|
|
|
|