| |
|
Statistika |
Pozdravite dorB, našeg najnovijeg člana.
We have
18 gostiju, 1 korisnik
Jack Carver
Ukupno ÄŤlanova: 436
Ukupno poruka: 26595
Ukupno tema: 1098
Ukupno kategorija: 5
Ukupno foruma: 25
|
|
|
|
|
Kolumne
|
Napisao Sike Destroya
|
|
Ponedjeljak, 16 April 2007 |
|
BILANS STANJA I USPJEHA
Evo nas opet na istom virtuelnom mjestu, u virtuelnom Bosanskom Brodu, ako Bosanski Brod u svim svojim vidovima egzistiranja i postoji na neki drugi način sem kao virtuelan!?
Dugo nas nije bilo, zaista dugo. A da li je se u međuvremenu dogodilo nešto značajno?
I jeste i nije. ...
|
|
Zadnji put ažurirano ( Ponedjeljak, 16 April 2007 )
|
|
|
Napisao Sike
|
|
Utorak, 07 Mart 2006 |
|
POROĐAJNE MUKE POLITIČKO – MORALNE ELITE U PROCESU TRANZICIJE
- Bata Zeko, 'oćeš li mi kupiti lutku, velikog šarenog šišmiša, sa velikim zlatnim zubom i prstenom sa smaragdom?
- 'Oću bato.
- A bata Zeko, 'oćeš li mi, onda, jednom, kad budeš imao para, kupiti velikog zelenog vraga u narodnoj nošnji sa srpskim opancima koje završavaju presavinutim vrhom falusnog oblika?
- 'Oću bato, samo budi dobar kod dotkora. Neće ti čika dotkor ništa. Jel' 'oćeš bato?
- 'Oću bato, a šta?
- Pa to bato.
- A to bato, pa 'oću bato, rek'o sam bato. A jel' se ti sjećaš mame bato?
- Sjećam se bato. Mama je bila najljepša žena koju sam ikada vidio.
- A jel' imala, bato, dugačku nandžarastu kosu i uši k'o magarac, i na prstima goveđe papke, a oko uredno počešljanog vrata lančić od crijeva za vodu i na njemu poklopac šahta k'o privjesak? Jel' tako izgledala naša mama bato?
- Pa jel' bi ti volio da je tako izgledala?
- Pa volio bi' bato, meni je to najljepše!
- Onda jest bato. Baš je tako izgledala naša mama.
- A šta je bato radila naša mama?
- Nije ništa radila bato – naša mama je bila narodna vlast. Borila se za emancipaciju žena, razbijala je šovinističke predrasude, bila je konzervativac.
- A jel' to onda dobro bato?
- To je najbolje bato! Ti i ja smo isto konzervativci. Zato ne prdimo u društvu i nemamo veneričnih oboljenja.
- Mi smo onda najbolji bato?
- Pa da, sad je naše vrijeme. Mi smo generacija koja će postići sve što generacije prije nje nisu uspjele. Mi ćemo ostvariti snoviđenja predaka i postati miljenici istorije. Mi smo budućnost bato.
- Pa jel' to bato znači da mi ni ne trebamo živiti sada, nego u budućnosti? Jel' smo mi, bato, k'o Michael J. Fox?
- Ma kakav Michael J. Fox! On je peder, znaš, bato, da smo gledali na televiziji da je on peder!? To znači, bato, da ćemo mi našu djecu zadužiti za v'jeke v'jekova da ostvaruju naš san. Eeej, to je ogroman pos'o bato.
- To bato, onda, znači da nas svi moraju slušati?
- Pa da bato, mi smo bogomdani za stvaranje istorije, a tu je slušanje najvažnije. Jer, zašto? Pa ne mogu svi naređivati, onda nema sloge, jebiga!
- Pa, bato, što mi onda ne oremo njive i ne nosimo gumene opanke?
- Pa zato, bato, što smo mi liberalni konzervativci. To je nešto novo, što ti još nisi savlad'o.
- A ha bato. Zato smo mi ambiciozni i mislimo da će naša trajat' do zore.
- Pa zato bato.
- Bog te jebo, bato, koji smo mi onda jebači, bato.
- Pa, vidiš sada.
- Pa vidim, bato. Ja sam, do sada, moram priznati, malo neozbiljno prilazio nama dvojici kao faktorima društveno – političke stabilnosti, čija važnost prelazi lokalne okvire. I znaš šta još bato?
- Šta bato?
- Ja sam se usr'o bato, u gaće, pa me sad sramota ići kod dotkora usrat.
- Joj, bato, sa'ran'ćete me ti i tvoj pubertet!
|
|
Zadnji put ažurirano ( Petak, 04 April 2008 )
|
|
|
Napisao HellasVerona
|
|
Nedjelja, 18 Decembar 2005 |
|
( ... i stara ka'e Siniša šuti, skrati jezik mogu te čuti... )
Prošao je još jedan rođendan Titove Jugoslavije ( očito je da nije bila naša, jer sa svojim se tako ne postupa ), koja bi, da se nije ugušila u govnima svojih pionira i trudbenika, 29. novembra napunila 62 godine postojanja.
Sad, šta je, tu je... Ostale su nostalgične priče o „crvenom pasošu bez mane što prolazi grane bez puno njakanja“ ( Đ. Balašević ), stanovima koji su se dijelili, doživotnom predsjedniku kojem je na sahrani prisustvovalo 124 državnika, a taj dan bio proglašen danom žalosti u 74 države, bratstvu i jedinstvu, igranju Švabi i partizana, Titovim stazama revolucije, i uopšte, o jednom bezbrižnom vremenu, i poprilično naivnom, imaju li se u vidu krvavi procesi demokratizacije s početka devedesetih.
Jednostavno, bilo je tih pedeset godina neke sjetne utopije, i iluzije da smo i mi, eto, ravnopravni sa ostatkom svijeta, kada su u pitanju civilizacijske tekovine, i to je čitava „laž“ koju nam je Maršal darovao.
Razlozi zbog kojih se SFRJ „morala“ raspasti, poput onog o prezaduženju tek su providna opravdanja onih koji su u tom „moranju“ aktivno učestvovali. Da se razumijemo, bilo je tu i stranih uticaja, i dugova, i neriješenih nacionalnih trzavica, ali glavnog krivca treba tražiti u svima onima koji su maja 1980. danima plakali, da bi potom, deset godina kasnije svako od 7 do 77 u svojim psovkama neizostavno pominjao Brozovo ime ( danas, svaka od bivših republika dužna je barem koliko bivša SFRJ – u BiH ta cifra iznosi 16.256.686.398 KM – BH Dani, broj 271 ).
I čitav je šljam tada, i partijski i disidentski isplivao na površinu, ali i u nama se probudilo ono najogavnije, razbijajući, gore pomenutu finu iluziju ( danas, kada se zapjevaju one o „silaženju sa planine“, padne mi na pamet da sve i jeste ovako baš iz razloga jer su sa planine sišli oni koji nisu trebali, to jest, da ih je sišlo previše, jer prije su se takvi prilagođavali kakvoj – takvoj gradskoj kulturi življenja, dok je od devedesetih naovamo proces tekao u suprotnom pravcu, nešto kao ruralizacija društva ). Zavladao je južnoslovenski princip „mi njih – oni nas“ i „svoji na svome“, dok je klasni princip, odbačen na globalnom nivou kao neosnovan, a po kojem bi, recimo ja, trebao imati više zajedničkog sa nekim sličnih godina, primanja, interesovanja, društvenog položaja a nevažno koje nacije, nego sa nekim drkadžijom čija dnevna „primanja“ iznose više negoli moja mjesečna, a koji je iste nacionalnosti kao i ja. Maltene je došlo do toga da se samo „ostavljene djevojke, narkomani i bludnice“ ( B. J. Štulić ) uzdaju u Tita, to jest, u ono što je on predstavljao a i dalje predstavlja.
Danas, kapitalistička logika, još uvijek na niskom stupnju razvoja u odnosu na perfekciju i perfidnost koju je dostigla na Zapadu, prodaje nam fino upakovanu zajedničku prošlost. Dokazi za to su koncerti Bijelog Dugmeta, vicevi o Muji i Hasi, pjesma Tijane Dapčević „Sve je isto samo njega nema“, treća za redom repriza Nadrealista na BHT – u, Đuro odjeven kao Ogulin Ćulibrk Oglo u reklami za Arix deterdžent, knjiga „Leksikon YU mitologije“, u kojoj su obrađeni maltene svi pojmovi vezani za „pedeset godina mraka pod komunizmom“ i na kojoj je sarađivala masa autora sa prostora cijele bivše Jugoslavije, i ko zna šta još...
Što je najgore, niko se od običnog puka ne osjeća krivim za učinjeno, kao da će sve biti riješeno time što će se osuditi nekolicina glavešina sa sve tri strane; niko se ni ne obazire na završni stih bivše himne: „proklet bio izdajica svoje domovine“, a zaista, kao da smo prokleti, k'o što to kaže jedan moj poznanik. Tek danas imaju težinu upozorenja na „spoljnjeg, ali isto tako i na unutrašnjeg neprijatelja“, što je već bilo postalo fraza u govorima druga Starog, a s čime smo se preozbiljno posprdali.
Na scenu su došli psihijatri koji su od čitavih država pravili psihijatrije, islamski fundamentalisti koji su od zemlje u razvoju htjeli napraviti Iran, istoričari koji su sa istorijom imali veze koliko i ja sa cijepanjem atoma, i bankari koji su sve finansijske tokove u jednoj državi stavili na raspolaganje samo svoje porodice, a mi smo im ekstatično klicali svršavajući nabijeni na njihove „harizme“, i dopustili smo da se obistini crna slutnja iz pjesme „Requiem“ Đ. Balaševića, a posvećena drugu Starom: „...baciće se, tako, neki lik, kamenom i na Tvoj spomenik, jer, sve se menja, i sve teče, čoveče“, a što je se, zbilja i dogodilo prošle ili pretprošle godine u Kumrovcu, samo ne kamenom, nego dinamitom.
Šta reći? Laku noć, „dame i gospodo“! |
|
Zadnji put ažurirano ( Nedjelja, 18 Decembar 2005 )
|
|
|
Napisao Sike
|
|
Subota, 05 Novembar 2005 |
|
Godinama već, uobičajeno je da globalno društvo potresaju neuobičajeni fenomeni. Pomračenje sunca, kravlje ludilo, trihineloza, uragani, poplave, teroristi, „milosrdni anđeli“, demokratija, ptičji grip i mačji kašalj. I nevjerovatno je koliku ulogu, u renesansi post – hladnoratovske decentralizacije, dobijaju vojske i policije, tajne službe i ostali legalizovani nasilnici u suzbijanju tih vanrednih fenomena. Da se čovjek prosto uplaši Velikog brata, onog, koji je nakon sloma SSSR – a slobodan divljati dokle mu volja. Međutim, iako crvena knjižica više ne predstavlja prijetnju svjetskom miru i demokratiji, neprijatelj uvijek postoji, ako nije konkretizovan u liku neke nacije, koja se, još uvijek, više ili manje ne nalazi pod šapom NATO – a, onda je to neki svemogući virus koji će „kao rukom“ sa lica zemlje zbrisati 150 hiljada stanovnika ove jebane planete. Tek, da znamo koliko smo beznačajni.
Uopšte, društveni sistem koji iz dana u dan jača, namećući uniformnost i gazeći „jedinstvenom stopom“, daleko je najperfidniji u istoriji čovječanstva. U koncentracionim logorima, u gulazima, postojale su fizički prisutne i vidljive prepreke slobodi, tortura je bila konkretizovana, imala je tijelo, i znalo je se protiv čega se treba boriti: preskočiti bodljikavu žicu, ubiti stražara ili šutjeti u strahu od maloumnika u kožnim mantilima.
Danas, društveno nasilje u službi računice i profita, a na koži frustrirane i nikad do kraja formirane individue, dakle, bezlične, smiješi se ustima svakog manekena i manekenke koji nam, bilo preko televizijskog prozora u svijet, bilo sa bilborda, ili na sajmovima tehnike, automobila, hrane i pića ili knjiga, prodaje najnovije NOKIE, SAMSUNGE, TOYOTE, RENAULTE, DEFAUVEUE, INTELE, CELERONE, WINDOWSE I LINUXE. I sve je prepuno lijepih ljudi, da se čovjek prosto zapita šta ćemo sa ružnima? Njima ćemo skidati kožu sa guzica, i zatezati im lica, tako da ženama čelo bude visoko do tjemena, koža sa vrata na grudima a sise na vratu, a muškarcima da brada raste iza ušiju, i da sve dlake, sem obrva, obriju, tako da za njima ne ostaju dlake po kupatilu, i da ne se ne znoje, i da posjećuju kozmetičke salone ( a žene da se emancipuju ), a da i dalje ostanu macho tipovi! Eto!
Tek tada ćemo uistinu uživati prava i slobode savremenog svijeta.
Naravno, i oni koji budu postupali drugačije, neće uspjeti ostati van sistema - Ujka Sem kupuje sve. Naime, postoje cigarete sa 2 mg nikotina, i cigarete sa 20 mg nikotina; automobili od 1.000$ i 100.000 $; mlijeko sa 0,15% masnoće i ono sa 15% masnoće; klubovi za elitu i rupe za klošare – vukovi siti, ovce na broju.
Pa čak ni rock'n'roll nije ostao pošteđen! Šta napisati o rock'n'rollu? Je li to muzički pravac, pokret, način života, ili je sve to bio, i prestao biti institucionalizirajući se u izduvnu cijev društvenog sistema koji ambiciozno hrli iz plurala u singular? Ili je oduvijek bio samo to: šarena laža – utjeha plačljivku?
Od Elvisa i njegovih kukova koji su kopali oči puritancima do Bona Voxa koji se žvaljio sa Muhamedom Šaćirbejom, Mettalice i ne znam ni sam kojeg više savremenog banda, ipak, postoji linija kontinuiteta, ma koliko se muzika, zajedno sa čitavim društvom promijenila od pedesetih godina XX vijeka. Linija koja mi dozvoljava da čitavu plejadu različitih muzičkih pravaca objedinim pod imenom rock'n'rolla je linija prkosa, inata i bunta.
Međutim, koliko je taj rock'n'roll ometao, a koliko pomagao funkcionisanje izrabljivačkog društva, tek ostaje da se vidi.
Ako mene pitate, da je tu ikada ikome išta smetalo, to jest, da je rock'n'roll zaista dirao tamo gdje ne smije, a kakvim je se cijelo vrijeme predstavljao, odavno bi taj bio uklonjen, kao što je se, uostalom, i dešavalo. Uzmite samo da su Jimmy Hendrix, Jim Morrison, Janis Joplin i Brian Jones, umrli u kratkim vremenskim razmacima, sve pod mutnim okolnostima; uzmite samo da čitavim svijetom danas vlada hippie generacija, da su se, u međuvremenu, „zaposlili u privatna preduzeća“ ( R. Amadeus ), i izborili za društveni sistem ličnih prava i sloboda, u kojem niko ne smije uticati na vaš privatni izbor, a da to na drugoj strani znači da vaš lični izbor, nema nikakvog uticaja na funkcionisanje društvene mašinerije, i da ste, zapravo, beznačajni.
To da li ćete vi kupiti cd Britney Spears ili Rage Against the Machine, da li ćete na majici nositi Che Guevaru ili Georga Busha, podjednako je nevažno kapitalu čiji su proizvod i jedno i drugo. Šta god učinili, vi i dalje ostajete u društveno prihvatljivim okvirima.
Jedan sociolog, sad mu se ne mogu sjetiti imena, ali nije ni važno, iznio je tvrdnju da su sportski stadioni moderni koncetracioni logori – isto bi se moglo reći i za rock koncerte. Kupite kartu da vidite svoju omiljenu zvijezdu, vizionara, buntovnika sa razlogom; napijete se ili ne, nadrogirate se ili ne, uglavnom, uživate. Skačete, urlate, znojite se i vrištite, i nakon toga osjećate slatki umor, kao nakon seksa. Poslije vam danima kroz glavu prolaze slike, nezaboravni flashevi sa nezaboravne večeri.
Nakon vikenda dolazi ponedjeljak, prvi radni dan u sedmici. Buntovnici odlaze na radna mjesta, gdje strpljivo čekaju sljedeći vikend i sljedeću nezaboravnu veče.
Njihove zvijezde redovno plaćaju poreze i ostale obaveze državi, i šta god se događalo na njihovim koncertima, šta god tamo rekli, po ma kome pljuvali, svi mi skupa ostajemo u krilu Velikog brata, uvijek budnog i spremnog da nam da naše male doze uzbuđenja: NOKIU koja ide na posao umjesto nas, pjeva nam uspavanke i masturbira, i koju ćemo baciti sljedeće sezone, kad izađe novi model, koji će znati da popravlja automobile.
Sike destroya |
|
| | << Početak < Prethodna 1 2 3 Sledeća > Kraj >>
| | Rezultati 9 - 16 od 18 |
|
|
|
|
|
